Parrum Affinis iliti estetika ružnog
23.12.2005., petak
The Red,Fat Man cometh...
|
Ne, nije riječ ni o Vinku Coci, niti o Žaku Gujdeku, već o onom kilavom pijancu koji je za zadnji korak njegovog 12-step programa odlučio svake godine djeci širom svijeta šutat stvari ukradene iz Caritasa u dimnjake. No, on je još najmanje zlo u tom nuklearnom ratu zvanom Božić. Ne znam je li netko primijetio, ali svake godine božićno vrijeme počinje sve ranije ( mislim na onaj uber-barokni stil stavljanja svijetlećih stvari na sve što se miče ili ne miče, one silne božićne rasprodaje di na paketu Čunga-Lunge piše popust od 20%- košta oko 40 lipa, ergo ušteda je divnih,krasnih 8 lipa), ljudi dižu sve više kredita, očajni muževi gutaju knedlu i hvataju punicu za rukav, plačući na koljenima žicaju pare za koje znaju da ih ona ima, ali i znaju da im neće ni prismrdit. Božić izvlači ono najgore iz ljudi- let me rephrase that- Božićni shopping izvlači ono najgore iz ljudi. "Joj, moram kupiti Joži nešt, jer mi je muž. Joj moram kupit Marici i Ivici isto, jer su mi djeca. Joj moram kupiti nešt svekrvi da se ne doseli. Joj moram i mami i tati kupit, jer mi oni svake godine uredno vraćaju one nejestive božićne kolače koje im pečem svake godine. Ajoj, moram i Štefeku nešt kupit, jer smo jučer prošli 45 stranica Kama-Sutre, a da nitko ne sazna!" Ovakvi unutarnji monolozi se zbivaju unutar kojih 5 sekundi i stavljeni su na repeat. Kupi, kupi, kupi. Ono što nitko osim nje (nazovimo je Ljubica) ne zna jest da ona nema ni prebite pare, svaki novčić od one mizerne plaće što žuljevito zarađuje nekoj tvornici ljepila je potrošila na kruh i mlijeko. Tako će Joža (nezaposlen profesor, recimo, tehničkog) za Božić dobiti jezikovu juhu i spavati na kauču, Ivica I Marica pola naranče svaki, svekrva sudsku zabranu kretanja u promjeru 3 kilometra od njihove kuće, mama i tata još jedan kolač, a Štefek dodatnih 25 stranica navečer. Ljubica doživljava višestruki živčani slom dok vidi da susjedi imaju one žaruljice koje žmirkaju i sviraju Tihu Noć. Božić provodi na psihijatrijskom odjelu. to vam je ljudi holiday blues, ilti po naški, praznička depresija. Idući na zapad, nailazimo na još više perverzija: U SAD-u, recimo onih 60% predebelih kao i onih 40% s 50 liposukcija, namjeravaju(ako već nisu) potrošiti 450 milijardi dolara na božićne ukrase i darove, prosječno 800 dolara po Ameru. Usporedbe radi, tih 450 milijardi (ali kuna)je godišnji državni proračun Hrvatske, Slovenije, BiH, Makedonije i Mađarske-zajedno, a tih 800 dolara je 800 prosječnih tjednih plaća u Vijetnamu. Go figure... Ja sam totalno u božićnom raspočoženju: kupih darove za Miss Moneypenny, Dreaded Princa i Anais (heya guys!), kutija superlightsa pred nosom, Santy Claus kapa nabita preko očiju,boca Fruteka (kupujmo slovensko!!!) nadohvat kržljavih ruku, pijana Ana mi šalje nečitljive poruke,dok u pozadini svira Morgenstern od Rammsteina.Life's gooood-riiiighhht... |
To boldly go where everyone has gone before...
|
Još jedna duša uplovljava u (njoj) nepoznate vode... Što ju je nagnalo da to učini u pola 3 ujutro,ni ona ne zna. Pošto sam Riba, a ta gamad ima podugačku plejadu ličnosti,ujutro najvjerojatnije ni neću znati da sam započeo blog- kao što reče Al Pacino u Donnieu Brascu: "Ah, fuhgett about it!" Pretpostavljam da je vrijeme za neke nove stranice... Hm,ponekad je zabavno razgovarati sa samim sobom, ali je većinom zamorno- ionako znam što ću reć- u mom rupičastom mozgu je ta rečenica preletjela pred circa 2 tisućinke sekunde-ali ipak imam neku čudnu potrebu čuti sebe kako je izgovaram.Narcisoizam? Nesigurnost? Ili neki drugi psihološki termin koji počinje na N? Rado bih odgovorio na to, kad bih imao snage i volje za to u ove sitne sate. Ostavit ću to za neke budnije dane... Zasad, evo jedne pjesmice koju (nažalost) napisah. Još više žalim zbog tog što će je netko pročitat, ali da me briga, ne bih je ni stavljao. Možda će nekome pomoći da zaspi... Gray scope Close those weary eyes, Bleak the blue horizon. Dreams are but lies- And a true liaison. Body wrapped in sheets, A candle flame waning As dreams come as fleets Of thought,sneering,saying: Embrace us,young soul, Through your gray scope! We are an endless bowl Of joy, of pain, of hope. We grant your wishes, And pave your fears- We clean your dishes With your life's tears. Pure as you seem We are to resist Death's everwanting gleam- You won't be kissed. Just let us play In your invisible plain Before we go away, Before it is in vain! Bright Morning will come, And take us astray- So reap now the plum, As dark turns to day. |